• 0

Vreme čitanja: oko 4 min.

Porodično stablo ježa kraj 2023. obeležava dodavanjem "grana": Otkriveno pet novih vrsta mekog krzna

B. P.

Vreme čitanja: oko 4 min.

Studija objavljena 21. decembra identifikovala je pet novih vrsta ježeva mekog krzna iz jugoistočne Azije koji su pronađeni zahvaljujući DNK analizi i nekoliko decenija starim muzejskim primercima ove životinje

  • 0
Jež mekog krzna Foto: Shutterstock/muhamad mizan bin ngateni

Porodično stablo ježa dočekuje kraj 2023. godine dodavanjem još nekoliko grana: studija objavljena 21. decembra u Zoological Journal of the Linnean Society identifikovala je pet novih vrsta ježa mekog krzna iz jugoistočne Azije koji su pronađeni zahvaljujući DNK analizi i nekoliko decenija starim muzejskim primercima ove životinje.

Ježevi mekog krzna su minijaturni sisari iz porodice ježeva koji umesto bodlji imaju meko krzno! Naučnici su verovali da postoje samo dve vrste, ali je nova studija povećala taj broj na sedam.

Novoidentifikovane vrste pripadaju grupi ježeva mekog krzna pod nazivom Hilomis koji žive u jugoistočnoj Aziji. Dva ježa su potpuno nove vrste sa mekim krznom: zovu se Hylomys vorax i Hylomys macarong i oba su endemici iz ugrožene i neverovatno biodiverzitetne tropske kišne šume na Severnoj Sumatri i Južnom Vijetnamu koja se zove Leuser ekosistem, prenosi Popsci.

Ježevi mekog krzna su proždrljivi, plašljivi i aktivni danju i noću

H. macarong ima tamnobraon krzno i dugačak je oko 14 cm, a ime je dobio po vijetnamskoj reči za vampira – ma ca rong – pošto mužjaci imaju sekutiće nalik očnjacima. Potrebno je obimnije terensko istraživanje da bi se otkrila uloga očnjaka kod ovih životinjica, ali se pretpostavlja da imaju ulogu u reproduktivnoj selekciji. Mužjaci imaju i šare na grudima boje rđe koje su u vezi sa mirisnim žlezdama.

H. vorax je nešto manji (oko 12c m) i takođe ima tamno krzno, rep mu je crn, a njuškica veoma uska. Može se videti samo na padinama planine Leuser na severu Sumatre. Ime je dobio zahvaljujući opisu istraživača Frederika Ulmera koji je tokom ekspedicije na Sumatru 1939. pronašao neke primerke ovog ježa i u terenskim beleškama zabeležio ih kao vrstu rovčice.

"Bile su proždrljive i pojele bi ceo mamac pre nego što bi upale u zamku", napisao je Ulmer. "Hranile su se kokosom, mesom i orasima. Jedna rovčica je delimično progutala mamac od pileće glave pre nego što je uhvaćena u obližnju Šajlerovu zamku".

Ostale tri podvrste i vrste poznate su kao Hylomys dorsalis, Hylomys peguensis and Hylomys maxi. One se genetski razlikuju od drugih grupa unutar iste vrste, ali se i mogu ukrštati i proizvoditi održivo potomstvo.

H. peguensis je dugačak 13 cm, na njemu preovlađuje žuto krzno i živi u mnogim zemljama kontinentalne jugoistočne Azije. H. maxi je jež mekog krzna veličine 14 cm i može se naći u planinskim predelima na Malajskom poluostrvu i Sumatri.

Prema koautoru studije i evolucionom biologu Arlu Hinkliju, ježevi mekog krzna više liče na mešavinu miša i rovčice, jer nemaju kičmu kao njihovi rođaci ježevi. Aktivni su i danju i noću i jedu sve, od insekata i beskičmenjaka do voća.

"Na osnovu načina života njihovih bliskih rođaka i posmatranja na terenu, ovi ježevi se verovatno smeštaju u šupljinama stabala i skrivaju se dok se hrane među korenjem drveća, palim trupcima, kamenjem, travnatim površinama, šibljem i lišćem“, rekao je Hinkli i dodao da su ove vrste nedovoljno proučavane, pa su istraživači ograničeni na spekulacije o detaljima njihove prirodne istorije.

Hinkli je postdoktorski saradnik u Nacionalnom muzeju prirodne istorije u Vašingtonu i Univerzitetu u Sevilji u Španiji i tokom doktorskih studija 2016. se zainteresovao za ježeve mekog krzna. Nakon što su ih proučavali na Borneu sa koautorom studije Migelom Kamačo Sančezom, njihovi rani genetski podaci i studije mnogih poznatih populacija u jugoistočnoj Aziji tvrde da postoji više vrsta ove životinje nego što naučnici trenutno prepoznaju. Počeli su da pretražuju zbirke prirodne istorije u potrazi za primercima koji su pripisani ovoj grupi. Mnogi ježevi mekog krzna bili su sačuvani u vidu prepariranih koža i lobanja.

"Uspeli smo da identifikujemo nove ježeve zahvaljujući muzejskom osoblju koje je čuvalo ostatke ovih životinja", kaže Hinkli. I zaista: H. vorax je bio iz kolekcije Smithsoniana i ležao je u fioci 84 godine. H. macarong je proveo poslednje 62 godine na Akademiji prirodnih nauka Drekel univerziteta u Filadelfiji. Hinkli i koautori studije iz institucija u Sjedinjenim Državama, Švajcarskoj, Singapuru, Španiji i Maleziji su sakupili 232 fizička uzorka i 85 uzoraka tkiva iz grupe Hilomis. Oni su izvršili detaljna fizička posmatranja i prikupili merenja kako bi utvrdili razlike u veličini i obliku lobanja, zuba i njihovog krzna. Potom su obavili genetsku analizu u DNK laboratoriji i identifikovali sedam različitih genetskih linija.

Istraživački tim se nada da opisivanje novih vrsta može proširiti naučno razumevanje i biti od koristi za očuvanje ugroženih staništa kao što je Leuser ekosistem Severne Sumatre. Ovaj region se suočava sa pretnjama od seče šuma, rudarstva, usitnjavanja šuma putem putnih projekata i klimatskih promena.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Ljubimci Telegraf zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari