Od posude sa vodom do mreže podrške: Playkot inicijativa za bolji život beogradskih uličnih mačaka

B. P.
Vreme čitanja: oko 5 min.

Foto: Playkot

Ova priča započela je sasvim slučajno, a njeni glavni protagonisti bili su ulične mačke, dobri ljudi i posude sa vodom. Članovi Playkot tima, koji žive u Beogradu, primetili su da se na krovovima kuća u zatvorenom dvorištu, u blizini mesta gde ponekad rade, povremeno pojavljuju ulične mačke. Ljudi su im u početku davali poslastice, zahvaljujući kolegi koji ih je imao kod sebe (navika onih koji nikad ne prođu pored životinje na ulici a da joj nešto ne "udele"). S vremenom je otkriveno da mačke preko krovova mogu da stignu direktno do balkona, gde su dobijale hranu, vodu i pomoć ljudi, koji su bili raspoloženi da se brinu o njima i pokrenuli inicijativu da se to nastavi.

„U početku smo samo hranili mačke, iznosili posude i sipali im vodu. S vremenom su se navikle na nas i počele redovno da dolaze na balkon“, kaže Vera, Digital Marketing Manager i jedna od učesnica inicijative. Članovi tima primetili su da se mačke redovno kote i dobijaju mačiće: to ne samo da povećava broj uličnih životinja, već stvara i dodatne rizike po njihovo zdravlje. Zato su učesnici inicijative odlučili da se ne ograniče samo na hranjenje, već su počeli da istražuju kako da organizuju hvatanje, sterilizaciju i kasniji povratak životinja u njihovo poznato okruženje.

Danas tim redovno brine o pet mačaka koje žive u ovom kraju. Neke od njih su i dalje oprezne prema ljudima, pa čak i osnovna veterinarska pomoć zahteva strpljenje i pripremu. Mačke se sterilišu kako bi se sprečilo povećanje populacije uličnih životinja, zatim provode period oporavka u zatvorenom prostoru i potom se vraćaju u poznato okruženje.

Foto: Playkot

Zajednica Playkot istomišljenika

Uličnim mačkama danas pomaže desetak članova Playkot tima. Neki žive u Srbiji, dok drugi podržavaju inicijativu na daljinu ili se uključuju u nju kada borave u Beogradu. Nisu ih povezale njihove pozicije niti pripadnost određenom timu, već jednostavna želja da životinjama učine život boljim. Inicijativa i dalje ostaje upravo to – inicijativa koju su pokrenuli sami članovi tima, a ne poseban korporativni program. Inicijativa pomoći uličnim mačkama dovela je do formiranja male zajednice istomišljenika, u kojoj kolege pomažu u kupovini hrane, pokrivaju troškove lečenja, organizuju prevoz ili privremeni smeštaj. Članovi Playkot tima ostaju u kontaktu jedni sa drugima i brzo pronalaze nekoga ko je spreman da se uključi u konkretnu situaciju.

Istovremeno, učesnici su počeli da traže lokalne organizacije i volonterske zajednice koje već pomažu uličnim životinjama u Srbiji. Oni su otkrili inicijative koje sarađuju sa veterinarskim klinikama i pomažu sterilizacijom, privremenim smeštajem i savetima ljudima koji se prvi put susreću sa ovakvom situacijom. Tim bi želeo da iskoristi ovu priliku da se posebno zahvali organizacijama Stray Safe, Purrmačka i Jessica Cat Shelter.

Za tim je ovo bilo važno saznanje: nema potrebe da od nule stvaraju sopstveni sistem pomoći, jer već postoje ljudi sa iskustvom, kontaktima veterinara i znanjem o tome kako je najbolje postupiti u različitim situacijama.

Foto: Playkot

Poverenje mačaka mora da se zasluži

Jedan od najtoplijih delova ove priče jeste činjenica da se ponašanje mačaka prema ljudima iz tima postepeno menjalo. U početku su mačke sedele na ivici krova i oprezno uzimale poslastice koje su im ljudi bacali. Nekoliko meseci kasnije, neke su počele same da dolaze na balkon, dozvoljavale su ljudima da ih maze i provodile više vremena u njihovoj blizini.

„Mačke koje su se ranije plašile da priđu, postepeno su počele da nam veruju i ovo mesto doživljavaju kao sigurno“, kaže Vera.

Pomoć životinjama ne svodi se samo na slikanje i hranjenje. Kada je reč o sterilizaciji ili lečenju, potrebno je uhvatiti životinju, odvesti je u kliniku, organizovati oporavak i doneti odluku koja će zaista biti dobra na duži rok. Za nekoga ko se time nikada ranije nije bavio, takva odgovornost može biti zahtevna.

Mešaš se u svakodnevni život mačke zato što želiš da joj dugoročno bude bolje. To je odgovornost koja može da bude zastrašujuća. Ali ako je niko ne preuzme, ništa se neće promeniti“, objašnjava Vera.

Od lične inicijative do kulture tima

Ova priča nije počela kao korporativni projekat. Niko nije dobio zadatak da pomaže životinjama – nekoliko ljudi je jednostavno videlo problem i odlučilo da ne prođe pored njega. Upravo zato ova priča tako dobro odražava način na koji Playkot razume odgovornost: primetiti nešto što može da se poboljša, preuzeti inicijativu i odgovornost za rezultat. Prema Verinim rečima, ovakvi principi ne moraju nužno da prestanu da važe kada se završi radni dan. Ako je neko navikao da primeti problem u onome što stvara ili načinu na koji tim radi i ne čeka da ga neko drugi reši, isti način razmišljanja sasvim prirodno se prenosi i na svet oko njega.

„Jedno je pričati o tome kako bi bilo lepo da se nešto promeni, a sasvim drugo je zaista uraditi nešto. Mislim da je to važan deo naše kulture: ne prebacivati odgovornost na drugog, već je preuzeti na sebe“, kaže Vera i dodaje da zajednička podrška čini ovu malu inicijativu održivom.

Šta dalje?

Neposredni cilj tima je da pomogne svim mačkama o kojima trenutno brinu: da im organizuju veterinarske preglede i, gde je potrebno, sterilizaciju. U budućnosti bi učesnici inicijative želeli da više sarađuju sa lokalnim volonterima i organizacijama i, možda, uključe i druge ljude koji bi želeli da pomognu.

Onima koji takođe žele da pomažu uličnim životinjama, ali ne znaju odakle da počnu, Verin savet je da ne pokušavaju sve da reše sami. U Srbiji već postoje ljudi i organizacije koji su spremni da podele uputstva, kontakte veterinara i sopstveno iskustvo.

„Ne treba da se plašite da tražite pomoć. Svi sa kojima smo stupili u kontakt rado su odgovarali na naša pitanja i zahvaljivali nam što smo spremni da preuzmemo deo posla. Ispostavilo se da je prag za početak mnogo niži nego što možda deluje“, kaže Vera.

Priča o nekoliko mačaka u Beogradu za sada je veoma mala, ali promene oko nas upravo tako i počinju: ne velikim programom niti odlukom odozgo, već sa nekoliko ljudi, jednom posudom vode i jednostavnom odlukom – da se ne prođe pored njih i ne okrene glava.

(Telegraf.rs)